Otkucaj

Ipak je Sidney Bechet jedan od najlegendarnijih saksofonista. Možda ne najbolji, ali zasigurno legendaran tip. Kako je lud!

Naime, u jednom postu sam spominjao evoluciju čovjeka, donedavno se mislilo da je čovjek potekao od Amarensisa, popularno zvane Lucy, mi smo izgleda potekli od druge rase; Afarensisa, oboje vrste Australopitek. Napisao sam prije da se radi o Lucy, ali Lucy, kao individualno biće, je izgleda živjela sa afarensisima u krdu, tj. plemenu, kako god. Zato je i došlo do te znanstvene pogreške, jer su drugi fosili pokazali jaku fizičku sličnost čovjeku, baš kao i Lucy, ali navodno je ipak zaključeno da se Homo Habilis, (pa zatim Homo Erectus i Java Man, te iz H. Erectusa Homo Sapiens Neanderthalensis i Homo Sapiens Sapiens) razvio iz Afarensisa, a ne donedavno smatrano iz Amarensisa.

Inače, postoji još jedan navod koji želim ispraviti, ne moj, već stari znanstveni, nova istraživanja osporavaju te stare zaključke iz 19 st, ali su ti navodi izgleda, još uvijek prisutni:

Prvo- prije se mislilo da je čovjek nastao iz neandertalca, dakako, to nije točno, neandertalac je naš najbliži srodnik, neki kažu čak i inteligentniji od ljudi. Neandertalci su čini se ili nastali nešto prije ili nešto kasnije od čovjeka iz Homo Erectusa, kao i sam Čovjek. Neandertalci su iz Europe, a čpvjek ili popularno iz Afrike, ali prema nekim dokazima sa Šri Lanke.

Bitna je situacija u tome što puno ljudi misli da su neandertalci bili zgrčeni polu-majmuni, dok su oni zapravo hodali jednako uspravno kao i ljudi, nosili su odjeću, imali glazbene instrumente, koristili vatru, a razlika je bila uglavnom fizička. Oni su imali nešto veću lubanju od nas, veće sinuse i nosnice (jer su nastali u Europi u Ledeno Doba, pa su se morali hladiti na drugi način nego mi; npr, nisu se smjeli znojiti, jer bi se znoj zaledio u hladnom, a pošto su bili lovci, često im je bilo potrebno hladiti se, to su radili kroz nos), bili su nešto niži od nas (kao današnji pigmeji) i bili su puno mišićaviji (sve stvar prilagodbe), ali nisu, kao što je bilo uvjereno, bili dlakavi Ljudi, bliži majmunima nego nama, već obratno.

Neandertalci su pokapali svoje mrtve, a čini se da su to naučili i ljude (jer ljudi prije "upoznavanja" neandertalaca nisu pokapali mrtve). Imali su rituale i jezike, čak i primitivne kulture. Razmišljali su apstraktno, kao i mi. Čini se da su čak imali i umjetnost. Oni su bili veoma inteligentni, unatoč onom onom čeonom režnju koji im je davao primitivan izgled, i vjerovatno su trgovali i pričali sa prvim ljudima (u ljudskim grobnicama su nađeni neki elementi neandertalskih kultura, tako isto u neandertalskim grobnicama i naseobinama). Neandertalci, kako se misli, nisu mogli imati mladunčad s ljudima, makar se nekad i jesu "parili" međusobno, ali u Južnoj Španjolskoj je nedavno pronađen jedan kostur koji izgleda kao hibrid Neandertalca i Čovjeka. Ali i da su mogli napraviti mladunce, ta mladunčad bi vjerojatno bila neplodna, zbog genetskih razlika. Smatra se.

Ljudi i Neandertalci su oko tisuću godina živjeli na istom prostoru, u Europi, ali su Neandertalci najednom naglo izumrli. Nema dokaza o nikakvim ratovima, pa se teorije protežu od parenja s ljudima i takvog smanjenja broja, iznenadne neplodnosti muškaraca, umiranja zbog bolesti koje smo možda Mi donijeli iz Afrike, smanjenja broja životinja kojima su se hranili, ili zbog same fizičke neprilagođenosti toplom vremenu koje je naglo uslijedilo poslije Ledenog Doba.

Ipak oni i imaju isto latinsko ime kao i mi, Homo Sapiens (ne peder, već čovjek mislilac), samo dodatak Neanderthalensis, po mjestu na kojem su nađeni prvi ostaci (Neander Tal). Ipak nisu bila ista vrsta, ali veoma, veoma slična. Najvažnije, mi NISMO potekli od njih. Bar ne genetski. Samo smo ih NASLIJEDILI, oni su nam dali odjeću, religije, glazbu, trgovinu, razum s njima je bio moguć, razgovor..... Vjerojatno,....

Eto, nadam se da sam Vam, ako vam se dalo pročitati, pokazao da Neandertalci nisu primitivna bića, već jedan jako razvijeni bliski rođak, sa matematičkim sposobnostima, koji ipak izgleda poput Arnold Schwarzennegera (ali nemojte time biti zavarani, ipak su Oni bili inteligentna bića, za razliku od naše Poamerikanizirane Austrijske Seljačine...) =)

Evo, samo radi usporedbe- desni je Neandertalčev mozak, a lijevi Čovjekov.

Valentinovo, dan zaljubljenih. Dan prodavača cvijeća, koji svoje iznimne primjerke prodaju po 100 do 150 posto skuplje. Ali zašto uopće kupiti poklon, kad ga čovjek može i sam napraviti, kad čovjek može stvoriti nešto veoma osobno iz naizgled ničega?

Zato što većina ljudi voli dobiti neku kupovnu glupost koja je lijepo zapakirana u celofanu ili nekom sličnom materijalu. Komercijalizacija blagdana. Isto kao i Božić...

Htio sam joj kupiti cvijet, ali ne onu genetski izmanipuliranu i dozlaboga dosadnu crvenu ružu, već neku bromeliju, ili kakvu agavicu, nešto za šta će se brinuti. Ipak nisam to napravio, jer mi se sve to čini kao jedna velika glupost; Valentinovo je kao da kažeš "Danas te volim! Stalo mi je do Tebe!"- Pitanje je što je s drugim danima?

Premlad sam ja da se zamaram takvim stvarima, ipak ona mi je tako privlačna, tako bliska, tako poznata, ali ustvari nije. Napravio sam joj poklon. Snimio pjesme, ne nečije, nego svoje kompozicije- posvećene Njoj. Pet kompozicija koje sam joj napisao kroz zadnjih nekoliko mjeseci. Neke lagane, neke brže, plesnije. Uglavnom nasmio sam sax, kontrabas i gitaru. Sve to zvuči simpatično. Čini mi se da Ona to ne bude shvatila kako treba.

Ona nikad ne shvaća taj moj aspekt života- glazbu- moram joj sve riječima objašnjavati. Ali glazba nisu riječi, i to ne bi tako trebalo biti. Ipak je glazba nekih 50posto moga života, i glupo mi je trošiti vrijeme s nekim tko ju uopće ne shvaća. Nije mene briga kakvu Ona glazbu sluša. Ali samo da ne sluša tu prokletu glazbu samo kao background, kao nešto udaljeno od nje, kao filmsku glazbu. Htio bih da posluša glazbu, tako da razumije ono što joj ja kroz glazbu želim reći. Ako želi, neka mi kaže da joj se ne sviđa, pa nek ispljuje to! Ali ona to neutralno prima i kaže "OK.." kao da je ipak mogla dobiti nešto drugo. Ovo su jako osobne stvri, a ona čini mi se, to ne vidi kao osobno, kao za nju, već samo kao zamjena za nešto. Ustvari glupo je nešto stvoriti, a ne dobiti nikakvu reakciju. To je već zamršena priča. A ljude se ne može mijenjati tako lako. Doduše, samo bih htio da koji put otvori uši i posluša, jer kad joj o glazbi pričam, o pjevanju i tonalitetima, harmama, o skladateljima, ona samo pogleda u nekom drugom smjeru i čeka da završim s tim. Shvaćam da ju ne zanima, ali ne volim kad tvrdi da nije zvučna osoba, kao da je to stvaran pojam! Kao da se stvarno dijelimo na vizualne i ne vizualne. Ja mislim da su svi ljudi koji su talentirani za određenu umjetnost, vole i prihvaćaju sve druge oblike iz spektra umjetnosti.

Zapravo. Ne smijem se ljutiti. Ona je super. Ludilo. Sedam na kvadrat plus/minus dva

Šaljem joj ružu. Nekakvu crippled ---'-,-<@

Glupo Valentinovo- komercijalizacije da nema veće.....

Fasciniraju me plemena s Kamčatke i drugih dijelova istočne Rusije, ma i drugi neponatiji narodi i rase, npr, ekipa iz Kazahstana- 300 naroda.... Zanimljiva je i ta ostavština komunizma. Arhitektura je tako slična, oblici stanovanja, kao i Socijalistička Hrvatska....

Koryak je jako zanimljiv narod koji je izmiješan od pra-azijata i modernih inuita. Makar se ta plemena nalaze u blizini visokorazvijenog istoka; sjevero-istočne Kine te Japana i Koreje (ne toliko visokorazvijene, ali svejedno pune kulture), ipak oni svoj indentitet imaju u plemenskom životu, vjerojatno nepromijenjenom tisućama godina. Takva plemena i narodi nastanjuju poluautonomno područje poluotoka Kamčatka (veće od Arizone), dok samih stanovnika ima oko 400.000, a 75 posto čine Ukrajinci i Rusi koji su se tamo skotili u doba Sovjetskog Saveza. Kamčatka zato veoma podsjeća na Sjevernu Europu; arhitektonski i vjerski.

Zapravo, još zanimljivijim mi se čine ti narodi (ne zbog njihove "nerazvijenosti" u razvijenom djelu) zbog samog SSSR-a koji je sve podatke dugo držao za sebe. Dugo se zbog blaženog komunizma nije ništa moglo saznati, a oni koji su bili željni znanja, bili su "pohranjeni" u Logore, kako i piše u "Jednom Danu u Životu Ivana Denisoviča"....
Tako su nam Sovjeti lijepo omogućili da ništa o njima zapravo ne znamo. Još uvijek je teško doći do pravih podataka, jednostavno bi se trebalo otići pogledati takve "nepoznate", neeksponirane dijelove svijeta.

Mediji stvaraju poznanstva, odredišta, želje. Tako imamo Havaje, Haiti, Kubu, Jamajku, Boliviju, Europske Zemlje, SAD, te neke Afričke države, kao poznate nam, tj. kao često viđene u medijima. Donedavna je Kostarika bila nepoznata, a sada tu državu pune turisti, ali svejedno su mediji eksponirali ili jako razvijene zemlje, te zemlje pogođene ratom, ili trope, sjever im je nekako nezanimljiv. Meni bi doduše bilo jako zanimljivo vidjeti te Danske Eskime (Grenland....)

Uglavnom, to zanimanje za antropologiju i etnologiju će me vjerovatno uništiti, jer ako odem to studirati, vjerojatno ću završiti u nekoj kavani i držati prodike. Doduše, novac... Ipak se ne smijem zavaravati da novac nije od važnosti, ali.....

A tu su naravno i medvjedi, zlato, Irci, vulkani i naravno, kič....

Evo samo da vidite koliko je ta Kamčatka slična Zagrebačkim predgrađima, Zapdnoj Rusiji i bilo kojoj državi koja je prihvatila Socijalističke standarde. Ružno, namjerno stavljam ovakvu fotografiju. Neznam točno objasniti, ali nekakav čudan osjećaj dobijem pogledom na takva mjesta. Nekakvu dubinu i prazninu u želucu. Tako je blizu, kulturno, a tako daleko. Tako izgubljeno. Kao Varšavska predgrađa, kao Moskva. Jedino su crkve drugačije...
Tako mi je donedavno i Island izgledao. Ali to je ipak razvijena zemlja.
Ovo je Petropavlovsk-Kamčatki.... Ono iza je vulkan...


Socijalizam. Kako da ga opišem? Ne mislim na ideologiju, već na ostavštinu....

Evo, ispričavam se zbog 2 dana bez mojih gluposti, ali ja sam buržoazijski klizao niz snježne padine. ALpe, naime....

Alpe više nemaju onih samozatajnih, zadovoljnih staraca, već, kao što nam u GEO-u piše, prometnica. Istina, prometa, industrije, zatvorenih goveda (jadna bića... :( ---) i najgore, šminkeraja... Ufff, koliko tek njih ima... Ono, "Boarding is not just a sport, it's a way of living..."

Ovako;

Dok je taj zavoj dolazio ispred mene, mislim na desnoj strani, ja nisam bio u koncentraciji pogledati onaj hupser meni na lijevoj strani. Tako sam malo bliže bio nekakvoj ljudskoj čežnji koja se proteže od davnina, letu, ali nekoordiniranom. Poletio sam. Dok sam onih nekoliko sekundi iz nadbubrežnih žlijezdi ispuštao što sam više adrenalina trebao, tako mi je pod tim utjecajem i biološki sat usporio i zadobio sam više vremena za razmišljanje. Došla mi je na pamet teorija inteligencije. Koliko znam postoji 12 vrsti inteligencije, od vizualne do matematičke, ali nije to poanta, već me poćela zanimati diskriminacija vezana uz to. Da li sam ja, zbog svojeg neznanja, diskriminiran? ma zapravo, nije ni znanje bitno, to svatko nauči, nego zbog mojeg brzog ili sporog shvaćanja? Čini mi se da nisam Ja kriv zbog toga! Ja sam rođen sa svojom inteligencijom s malom mogućnoštću nadograđivanja samog svojstva i načina razmišljanja (tj. ipak imam vjerojatno ne toliko prosječnu... mislim, vjerojatno ne ispodprosječnu, ali niti željenu...). Kako se ljudi mogu, doduše, izrugivati glupljima? Mislim da je to isto vrsta rasizma, a da danas svi žele biti inteligentni, ali na onu logičku ili memorijsku vrstu inteligencije. Neki ljudi su prirodni kreativci, a mogu biti kognitivno inferiorniji, a Mi ih svejedno zakinemo od znanja. (Inače, prosjek je 100, a ljudi s manje od 70 IQ nemogu u regularnu školu. Posebni programi doduše nisu entuzijastični, i ništa ne mogu pobećati...)

Eto koliko se gluposti može namljeti u glavi prije pada. Uglavnom, tada sam pao. Wow, udarac u glavu i ništa više....

Evo, nevezano uz temu, ako znate nešto o ranom kubizmu i futurizmu, shvatit ćete;

Mmmm.... Nairobi... Lijepa Masaika uz mene. Gledamo u sunce. Kako li je krasno...Alieni počnu napadati! Bježim! Sivi su. Ružni! Od kud su došli? Kakav je to čudan pištavi svuk?!? Atonalnost, ista dva tona u triolama! Živcira!!!!! Ne mogu ovako.... Ubit će me! Aha.... Kužim... Razočaranje....

Budilica zvoni. Problemi se vraćaju. Još jedan dan započinje, a ja još nisam potpuno siguran dali sam budan ili još spavam. Još bih htio malo. Samo minutu. U zadnje vrijeme pol noći ne spavam, pišem eseje, a ostatak noći imam neke čudne, grotesne snove, gadne, pa zapravo želim malo biti budan. Ipak navinem budilicu za još 10 min. Loš potez...

Mama stampedira u sobu i dere se na mene, govori o studiranju i o propasti intelekta. Onda ipak lijepo laički kaže da me neće više zvati. Ja zaključim da hoće, pa još malo odspavam... E onda je stvarno problem, kad ti žena sa poremećajem kontrole stresa popizdi... ajoj... Ipak me uspijeva probuditi.... Ustajem na krivu nogu, makar je u takvim trenucima, uz neprospavane noći, svaka noga ona "kriva".



Silazim niz stube i gledam bakin stari sat. Piše 6 i 15, što me podsjeća na penziju. Ma lude su te babe; imaju mogućnost spavati do mile volje, a one odlaze na plac u 6.45 i zauzimaju sva mjesta u tramvaju i onda se čude što im se nitko ne ustaje... Ulazim u kupaonicu pokušavajući se koncentrirati na uspravan i siguran hod. Ne uspjeva mi. Vidim neko mrgudno lice u ogledalu, i napokon se sjetim stvari koje sam odgodio u euforiji čitanja gluposti, da ujutro napravim; esej iz psihologije, esej iz engleskog, rad iz svjetske književnosti, te uopće shvatiti što mi to radimo iz matematike.

Ništa od tuširanja. Sjedam za kompjuter i brzo dopisujem sve footnote na taj glupi psihološki esej (ne esej iz psih, stvarno je psihološki!). Printam. 26 stranica?!? Nema šanse da stignem... Nije ovo laserski printer... Uspijevam. Loš esej, nedvojbeno. Nema veze, barem sam ga napravio. Drugo ne stignem.

Trčim na bus. Jedva stižem. Palim taj sudbonosni diskmen. CD se učitava. Čekam, čekam, namršten sam, iznerviran činjenicom da opet ništa za to srednjoškolsko obrazovanje nisam napravio. Ah, evo, počinje. Violina, improvizira u Dm, pa Cmaj, pa Ab7b5, atonalnost, harmonija, pa počinje i "skladba". "Fine and Dandy" Francuska verzija. Dok bus ispušta staklenične plinove i prijeti izumiranju pingvina, mene pjesma oraspoložuje i busevim dolaskom do Britanca, ja shvaćam da mi se OPET ne da u školu, pa smišljam ispriku. Dobra isprika bi bila da su se u Frankopanskoj tektonske ploče pomakle i napravile rupu, prorez. Da su se unutra zabila dva aviona i da su izazvali potres. Budu li povjerovali? ma ne.... Hrvatska nema dva aviona....

Ništa ne smislim, doduše, odlazim na kavu, razmišljajući kako je ipak lijepo spavati i ne razmišljati o problemima.

Bila je dobra kava. Uvijek je dobra kad markiraš.

Opet spavati, opet budilica, pa neke dane probe, neke svirke, neke škola, i tako ispočetka. Jedva čekam da maturiram.....ako.....

Nisam danas u stanju pametovati.

Neću okolišati. Htio sam napisati pjesmicu o pivu, ali mi se čini da svaki put kad želim nešto pisati o pivu, nisam u stanju u kojem bih mogao pisati. Tako da evo zanimljivog linka; o povijesti tog zlatnog pića

A ja sad bježim od stvarnosti i hrpe eseja....

Sunce je bilo pred zalazom. Ležali smo pokriveni jedino blagim pokrivačem od večernjih boja. Bile su predivne. Od najdužih do najkraćih valnih duljina, ali to tada nije bilo važno. Važni su bili samo dojmovi koje su one odavale. Ja sam ležao, i čekao da se zvijezde stvore na nebu, da mi ispričaju još jednu priču koju nikako neću razumjeti. Ona je čitala poeziju, a svako malo bi otvorila blok i nacrtala jedan od dojmova, nacrtala bi ono drvo masline što se rastvaralo iznad naših glava, ili čempres što je stajao malo dalje, odmah pored sunca. Meni se najviše sviđao jedan mali gradić koji je stajao blizu tog maslinika. Gradić je imao nekakve izdužene kule, sveukupno njih sedamnaest, koje su djelovale kao neki srednjevjekovni neboderi. Kao Manhattan, samo bez Američke gluposti. Ja sam isto nacrtao pokoji crtež, ali u trenutku mi je bilo puno zanimljivije gledati Nju. Ležali smo....

Sunce je zašlo, a topla mediteranska vedra noć otvorila je put koji su fotoni godinama prolazili od zvijezda, da bi mi baš tu noć, baš taj tren, vidjeli te zvijezde. Volim zvijezde, ali još mi je ljepši bio osjećaj pogled na Nju pod svjetlom što ga je stvarao puni mjesec. Bio je veći nego inače, šarmantno je odbijao sunčevu svjetlost. Sjajio je. Spomenuti gradić već je postao crna silueta, stravična, ali prekrasna crna spodoba koja se slabo isticala od tamnoplavog neba.... Ali te zvijezde... Njene oči. Odbijale su ih. Vidio sam sve. Od Alpha Centauri do Andromede, te naše "Danice" tj, Sjevernjače u njenim očima. Poljubac je bio neizbježan. Ali to je već očito....



Samo da se zna, ne pričam ja o ljubavi. Ljubav je samo nešto što se uvijek dogodi. Ja pričam o prostoru. Svemiru. Zapravo o sebi, jer to je jedino što znam i želim. Zasad.

Bio sam jučer na premijeri Trnoružice. Ja nekako ne volim premijere.... Nešto mi se ne sviđa kod činjenice da se hrpa ljudi dolazi samo pokazati.
Nevezano uz to, scenografija i kostimografija su bile užasne, kič da ne može biti veći. Ali koreografija se pokazala zanimljivom u najmanju ruku.
To mi nije jedno od boljih njegov djela (mislim na Pjotra Iljiča) tak da.... Ipak je Debussy.... (dosta o Debussyu)

Uglavnom, kad sam napokon došao doma sjeo sam se i počeo nešto čitati o počecima svemira, o energiji itd. U suglasnosti, mnogo znanstvenika zaključuje da se u jednom trenutku vrijeme odvojilo od materije. Mene zanima kako je došlo do tog trenutka ako nije postojalo vrijeme. Navodno su na početku vrijeme i materija bili jedno, i od tuda proizlazi da je vrijeme 4 dimenzija.

Tako sam sjedio i čitao te teorije (koje mi u životu vjerojatno ništa neće značiti), i razmišljao kako je određeno vrijeme prošlo od kad sam bio na Trnoružici. Zanimljivo je to, da su svi osjeti, sve misli, svaki dodir, svaka želja vezana uz trenutak. To se svakog trena nekako mijenja. Ne potpuno, ali se ipak mijenja....

Taj prolaz vremena je zanimljiv, jer vrijeme ne postoji u nama vidljivom i osjetljivom spektru.... Neću dalje... Još nisam popio kavu, a već sam o vremenu post i napisao

Break a leg, tj. slomi nogu u Budimpešti

Počeci ljudskog roda su ukratko bili ovakvi (prema najzastupljenijoj antopološkoj teoriji);

Hominidi su pod utjecajem klime počeli hodati uspravno (manja površina je pod izravnim sunčevim dodirom), te tako oslobodili ruke i razvili palce koji su pak imali mogućnost prenašanja objekata. S tom mogućnošću
, čovjek je morao razviti mozak da bi znao što da nosi (prioriteti). Tada se još mozak razvijao i pod drugim faktorima; toplina, sakupljanje hrane i naposlijetku lov ili lešinarstvo. Lovačke vrste ljudi su preživjele, a strvinarske ne.

Nadalje, razvitkom današnje ljudske vrste, klasificirane kao Homo Sapiens Sapiens (zbog bliskog srodstva s neandertalcem- Homo Sapiens Neanderthalensis), uzslijedilo je zauzimanje svijeta u "čoporima", tj. plemenima. Prvo su svi ljudi bili slični, tamnoputi, dugonogi, rudlavi (kao današnji Hotentoti i Bantu narodi), ali kasnije su razvili takozvane rase ljudi, svaka prema svojoj prilagodbi (Azijati imaju kose oči jer im je pradomovina bila sjeverna Mongolija i južni Sibir, stoga su im oči trebale biti na toplom, ispod sloja masti)(Afrikanci imaju rudlavu kosu da im znoj što brže ispari s glave, a crnu kožu da ne bi bila prezasičenost vitaminom D iz sunca i zbog UV zraka).

Interesantno je meni osobno da Indoeuropljani, tj. mi s bijelim guzicama i Indijci, imamo iskrivljen X kromosom. Jedan dio tog kromosoma je "presavinut" naspram drugih naroda. Ta "prilagodba" nam izgleda povečava plodnost i pomaže pri razgradnji laktoze (koliko znam, pod utjecajem tog kromosoma), ali zbog tog X kromosoma isto tako češče ćelavimo od ostalih naroda i , isključivši Hotentote, brže starimo. Fizički gledano.

Ali sve te razlike- kose oči, boja kože, alergije na hranu, su zapravo jako male. Biološki gledano rase ne postoje. Sveukupna ljudska raznolikost leži u nekolicini gena, i makar je raznolikost zabavnija nego sličnost, to su samo manje prilagodbe. Interesantno je da u spomenutim Hotentotskim plemenima se javljaju jednake raznolikosti kao i u cijelom ljudskom rodu, genetski gledano, između dvaju pojedinaca iz Hotentotskih zajednica često budu veće genetske razlike nego između dvoje ljudi iz različitih dijelova svijeta.



A ipak, znajuči te pojedinosti, još uvijek postoje rasisti.
Interesantna smo mi vrsta, nema što...

samo da još spomenem Aristotela i njegovu teoriju o Televiziji, mislim Savršenstvu

Spomenuti gospodin je rekao da čovjek teži savršenstvu, da se čovjek rađa i umire, da se kroz život razvija, te da je (naravno, ironično) najsavršeniji kad umre. Postavio si je pitanje; Ako je tako, da li onda postoji nešto savršenije od života? Več se tada "znalo" za stvoritelja, za Boga. Znalo se da je jedino On savršen. Sad, ako smo mi stvoreni na njegovu priliku i ako svijet stvarno teži savršenstvu, onda Boga ne zanima ništa osim sebe, jer je On savršen. On ne može naći zanimanje u našem svijetu, onda samo može negdje biti i diviti se samom sebi, diviti se svojoj savršenosti.
Pa čak i ako je On stvorio sve ovo, njega to više ne zanima. I tako propada Englsoc teorija. =)

Mislim, svi smo narcisoidni, ovo je samo metafora. Ništa ja ne govorim protiv Boga, samo je zanimljiva teorija.

Prvo, kažem si da će mi televizija biti učvrščujuće iskustvo, tako da moram i ja sudjelovati.

Sudjelujem na ovaj način;

Lagano otvorim usta, tako da mi vilica stoji poluotvorena. Pokušavam ne uvlačiti slinu, pa slinim, te ostavljam oči poluotvorene i polufokusirane, tako da ne koristim ni jedan mišić. Uzimam pasivnu zabavu, ali prenosim tu pasivnost na cijelo svoje biće. Lagano Televizija prodire u mene. Ležim u svojem manjku participacije i odgovora. Potpuno sam inertan. Uskoro pa će mi se neuro-transmiteri polako početi gasiti. Već to i osjećam. Mmmm... Dopamin. =)

Toliko o neurotransmiterima,
Toliko o Televiziji

Čini mi se da ta televizija potiče želju za senzacionalizmom i brzom zabavom. Intersantno je da je to zapravo na neki način i definicija Vraga. U Kršćanstvu.
Ja ne vjerujem u Vraga- biće koje je potpuno opredjeljeno da širi zemaljske želje, korupciju i potpuno uništenje. Mislim da Čovjeku kao biću za to ne treba pomoć. Možemo i sami biti takvi. Bez nekog "Vraga".

Zanimljiva su mi istraživanja koja govore da je Vrag dopisan u Bibliju tek u Srednjem Vijeku da bi se ljudi suzdržali od svakojakih zapanjačkih zločina. Nije tada bilo našeg "svemogućeg" pravosudnog sustava. Ja ne vjerujem ni u zločin. To je jedna prilično čudna stvar. Zašto su baš prema Krščanstvu stvoreni zakoni? Mislim, nemam ništa protiv njih, ali neke bi kulture ipak rado papale ljudske mozgove da nisu došli bijeli englezi i pročitali što je njima nepismena kraljica ili kralj rekao/la. Borneo je dobar primjer uništene kulture i uništenih zakona.

Ako i Bog postoji, ne želim da ovo zvuči bogohuljično (?), onda On sigurno ima odličan smisao za humor. Mislim, Tip stvori Svijet, ljude, (bez uvrede M. i L., ali evolucija je isto uvaljana u ovo), životinje (makar su i ljudi životinje, ali ne budem sad tu zalazio...), uglavnom, Tip se potrudi, i onda ostavi nama na volju šta da radimo, dade nam Svijet i gleda nas. (Englsoc- Big Brother- ne?)

Da sam Ja Bog (dobro zvuči. Hahaha), knjiga postanka bi ovako počela: "Prvo je bilo ništa. Zatim je bio Mak. Stvorio je Svijet, Nebo, Prašinu, Bakterije.... Stvorio je ljude. Prvi se zvao Adam i imao je 15 žena (poligamija hahaha). Mak je strpljivo čekao jednu generaciju, te porobio čitavo Čovječanstvo da rade sve što On poželi-" Bio bih Tiranin.

Ma šalim se. Ali stvarno, ako i postoji Vrag, to je onda sam Bog. Podijeljena ličnost. On je onda Stvoritelj, ili Tatica, ne postoji drugi. Mislim od kud se stvorio Vrag? (ima nekoliko ideja oko rata u Raju itd, ali to mi zvuči kao još veća besmislica od same Crkve) A ako je Bog stvorio čovjeka prema slici i prilici, onda to još više pojašnjava moja razmišljanja. Ma jedini Bog u mom svijetu, smo mi sami. Jedini Vrag smo mi sami. Sami stvaramo svoj svijet. U glavi nam je jedan Univerzum, sve što poznajemo se tu nalazi. S tom moći možemo puno napraviti i puno uništiti.

evo vam malo jazza, malo uživanja, malo moći. Jackson Pollockov rad. Drip-painting (uočite da su one "točkice i crtice" na desnoj strani žena)



Toliko o vizualnim aspektima nevidljivih crnih rupa i postanku Svemira
(Šta se znanstvenici nisu mogli sjetiti boljeg imena nego "Big Bang", ili "Veliki Prasak?" Kakav je to bedilan naziv?)

Jedino na što možemo vezati život i razmišljanja su vlastita iskustva uz apstraktno razmišljanje. Ha!
Neki tvrde da svi ljudi razmišljaju unutar nekih granica. Pa, ako je genetski određeno, sigurno je to tako. Ali, te granice su veoma široke, i makar mene jako fascinira sličnost svih ljudi na svijetu, još me više fasciniraju njihove razlike (počevši od metabolizma, pa sve do načina razmišljanja...) Razmišljanje je svojstveno osobi, ali puno ljudi je prilično povodljivo prema ideologijama, uzorima....

Uglavnom. Jučer sam se ujutro sjetio da taj dan pišem test iz matiše i da još neke eseje trebam predati....

tako sam došao u školu i shvatio da nemam prva dva sata, i umjesto da naučim matematiku, otišao sam na kavu i čitao stripove...

Tako je došla i matiša, i svi smo u polakoj euforiji ušli u razred. Nitko ništa nije naučio.

Dvije prijateljice nisu došle na sat, ali su poslale profi neko pismo. Nakon što je podijelila testove, profa je počela čitati pismo. U pismu je pisalo nešto tipa: "Stvarno nam je žao... Nismo stigle naučiti... Nemojte zapisati... Blablablabla...." a profa se lijepo nasmiješila i rekla da je to jako lijepo i da će ona to uramiti. Poludio sam!!! Pa mogao sam to i ja napraviti!

Nadalje, nisam ništa znao odgovoriti, pa sam umjesto bezličnih kalkulacija počeo pisati esej, tj. nešto kao pismo. Napisao sam gluposti; tipa "država mi dopušta slobodu izražavanja, ne moram se izražavati kroz numerologiju...", "ne želim si dopustiti takvu ucjenu, taj autoritet..", "fakultet je precijenjen...", "BLABLABLA..", te sam se potpisao Mak, boy of Destiny.

Predao sam taj list, i počeo čitati knjigu (a šta da radim???).

Tako su polako ljudi počeli predavati ispite, a profa je ubrzo zaključila da neće ocjene biti dobre, te rekla: "Ajde, ovako, Ja ne budem zapisala loše ocjene, a Vi naučite za srijedu".
A onda je pročitala moj esej. Nije baš bila presretna (a ja sam mislio da bude, s obzirom na ono pismo od cura :D), te mi je napisala 1. Hmph!



Ne smeta mene jedinica. To je samo još jedna unutar hrpu njih. (to je zato što u školi ne učimo o dinosaurima!). Mene smeta što je svima oprošteno što ne znaju, a ja, koji sam se potrudio izblatiti cijeli sistem školstva i autoritete, sam dobio jedan! :)

(Vidim da u Brunoslavomiroviću izazivam negativne emocije hehe)
Jučer sam se posvađao sa većinom ljudi koje znam! Ma svi me nakako živciraju (to je zato što ne shvaćaju moj superiorni intelekt :D)

Sve mi se čini da je mrak "izmišljen" da bi osjećali svoju malenkost, da bi se probudili usred noći, sjeli na krevet, i vidjeli koliko smo nevažni. Čini mi se da je taj strah u nama (ne gledano evolucijski) , strah od mraka, jedna prelijepa pojava. Jedna pojava shvaćanja.

Zamišljam pračovjeka kako gleda zvijezde, i zapravo prilično nedaleko od nas, ne shvaća mogućnost beskonačnosti (čak i ako je spoznaja o širenju svemira točna). Pračovjek stoji i gleda zvijezda, tisuće i tisuće njih. Uspoređuje ih sa kolima, medvjedima itd, ali neshvaća njihovu fizičku vrijednost. Objašnjava si te pojave. Sanjari.

Donedavna su za mene zvijezde bile Vodikove "kugle", svijetleće elektrane. Ali neki dan sam se prošetao po mraku, prošetao sam se bez saznanja o fizici, matematici, pa čak sam i na poeziju zaboravio. Pogledao sam zvijezde. Bila je vedra noć. Svijetlile su. Ne beznačajno, ne fizikalno, neobjašnjivo....

S nekim iznimnim sjajem, one su se ispreplitale jedna preko druge, ja sam ih gledao, divio se. Bio sam prestrašen. Shvatio sam koliko sam ja jedno malo biće u tako velikom svemiru, samo jedna točkica. Makar to znamo, rijetko o tome razmišljamo. Onda sam se sjetio ciganske glazbe, ona (poznata) pjesma "le famme de nuit" iliti "noćna vatra", htio sam ... ma nisam ni bio siguran. Sjetio sam se naše umjetnosti, svojstvene ljudskom rodu, gradova...

Baš mi je sad ciganski jazz u uhu. Priča sa mnom. U očima mi je Mont Martre, Francuska, ali i naši otoci. Italija, Europa. Naša glazba, klima, slike, fotografije, fonografi i gramofoni, ona hrpa malih sela i gradića s malim trgovima i uličnim sviraćima, Gornji Grad, violine, violončela, gitara, kontrabas, Arezzo, Radda in Chianti, ljudi, narodi. Ispreplitanje... Uglavnom, Europa. Moj kontinent. Moj poluotok.

Tako je sve blizu zapravo, Europa, treba vidjeti od kud smo došli, treba proći svako to malo selo dok smo još mladi, dok nije prekasno. Jer znam da sve zvijezde na nebu ne budem vidio, ali ako već jesam tako jedno malo stvorenje u moru zvijezda i nebula, onda bih rado vidio bar onaj planet s kojeg potječem.

Tada je majka prekinula moja razmišljanja. Nazvala me na mobitel i izderala se na mene, nije shvatila što ja u pidžami (i jakni i tenisicama) radim u 4 ujutro na vrhu Pantovčaka. Pa naravno da nije shvatila! Mislim da i ne bude. Divim se. Divim se ljudima, divim se svijetu. A opet smo nitko i ništa uz neke Alpe, uz nekoliko gradova. Nigdje. U vakuumu. Da izađemo iz tog našeg svijeta, implodirali bi, pa bi se ugušili. Ludo. Strašno.

A da ne bi samo crnce gledali kao jazz muzičare, evo malo Djanga (izgledaju malo seljački, ali vjerujte, face nad facama.....);

Oh, najbolja od masovnih medija,
Hvala Ti za uzdizanje emocija i njihovog variranja,
Smanjivanju razmišljanja i zamrzavanja maštovitosti.

Hvala Ti za nerealnost brzih solucija,
te manipulaciji ljudskih želja u komercijalne svrhe,

Ove riječi predstavljaju moj mozak, ovo je moja žrtva Tebi.
Nastavi isprekidano svijetliti i pržiti moje stanice zauvijek.

Hvala Ti, draga televizijo.

(Evo malo Keith Haringa, :D)



Na Televiziji nema informativnosti.
Nemojte da Vas zavara da više nema vijesti, jer ih stvarno nema.
Samo Reklame, Brzopleta Zabava, Senzacionalizam.

Nasreću, to je sve za što imamo strpljenja

Nekoliko stvari,

Na slijedećim izborima neću glasati.
Ubuduće neću čitati novine, a htio bih prestati i knjige.
Neću pokušavati shvatiti kompleksne stvari, ali ni jednostavne.
Na taj način uvijek ću moći reći da mene država ne predstavlja,
a kad sve bude loše, mogu reći da sistem ne funkcionira i tako opravdati moj naredni manjak participacije.

Zapravo, stvarno mi se čini da je ona rečenica "Neznanje je Blagoslov" istinita.

Čim znaš neke stvari,tj. čim znaš uopće, počneš uočavati probleme u svemu, a čim vidiš probleme, imaš osjećaj da ih moraš popraviti, i tako ili ući u sistem, ili izaći iz njega. Rješavanje problema, doduše, gotovo uvijek traži i osobne promjene. A namjerne promjene nisu zabavne :)

Ali, ako smo namjerno glupi, tj. ŽELJENO GLUPI, tada ne znamo ništa što je bolje od trenutne situacije, ne razmišljamo o promjenama ni revoluciji, i tako možemo nastaviti raditi ono što stvarno volimo, a ne mijenjati perspektivu prema tome što mi očekujemo napraviti, ili što drugi očekuju od nas. Sve mi se više, nažalost, čini da je ključ sreće kratkotrajni, glupi samointeres (neznam kak se kaže "self-interest" na hrv. jer malo razmišljam na eng. ispričavam se)

Uglavnom, da bi bili sretni, moramo paziti da iz ničega ništa ne naučimo, te paziti da nam štivo za čitanje ne bude ništa opširnije od naslova na omotnici Corn Flakesa.
Zapravo niste ni ovo trebali pročitati.

Ne smijemo razmišljati o budućnosti, ne smijemo razmišljati o ljubavi, samo o kratkotrajnim interesima.

Inače, ja ovako ne razmišljam, ali bih htio, jer tada bih bio sretan i sa državom, i sa odabirom studija, sviranjem, ljubavi itd....
Čak je i ovo razmišljanje o tome bilo kontradiktorno tom načinu razmišljanja.

Zadnje vrijeme pokušavam ne misliti, čak ni ne znati što sve moram za školu i fakultet napraviti, što sve moram položiti usput za glazbenu itd.... A ako je neznanje stvarno blagoslov, sad sam stvarno blagoslovljen. Odlično.

Nemojte iz ovog ništa naučiti. Biti ćete stretniji.

(samo da znate, neću bespotrebno spominjati Mozartov rođendan)

Tako je Mjesec slijedio svoje osjećaje...
Sunce i Mjesec su se ipak nekad i vidjeli, često u Sumrak.
katkad bi ponovno bi vodili ljubav, pomirili bi se, i pomrčina Sunca bi zavladala. Bili bi jedno.
Nisu se više često viđali. A kad bi se viđali, znali bi da su to rijetki trenuci.



Toliko o priči.

Htio sam naglasiti kako je lijep osjećaj osjetiti srce na desnoj strani tijela, tj. osjetiti toplinu neke osobe uz tebe i Njeno srce kako kuca.
Osjetiti to srce na svojoj desnoj strani. Prekrasan osjećaj. Ta blizina.... Ta toplina....
Ono isto pumpa krv, isto regulira tjelesnu toplinu, ali unatoč mojem, to srce je posebno. Ono ne pumpa moju krv, već Njenu,
ono ne regulira moju toplinu, već Njenu. Ono je posebno. Dvije pretklijetke i dvije klijetke, zapravo kao i moje srce. Ali nije moje, već je Njeno.

Predivan osjećaj.

Neki dan Sunce i Mjesec vodili su ljubav. Prvi put nakon dugo vremena.
Voljeli su se. Opet.

Večeras, Vjetar je zapuhao, i shvatio da već predugo ista vrata otvara,
malo se smirio, te ostao pri laganom večernjem povjetarcu
Lište maslina i ružmarina lagano je vijorilo ispod crvenkastog neba
i iznad crvene zemlje.

Mjesec je izašao, sav ushićen pogledom na svijet.
More nad pučinom gleda galebove kako brodove love,
tražeći hranu, a Mjesec se još Suncu udvara, bez Njenog pogleda, bez znanja...
Sunce zalazi, a ljetni Mjesec već dugo je vani, plače, sam sa sobom priča
More mu hoće bliže doći i utješiti ga, ali ostaje,
uz samo malu plimu na prstima stoji
shvaća da ništa nije na njemu, to tako treba biti, to je priroda...
Maestral zapuše, a more malim valovima udara u obalu
kratko, ponavlja se
ritam,
Mjesec zastade, posluša pjesmu.
ali tiho nestade,
da izbjegne razgovor sa Suncem

Ovo je Krk. Pingvin,Vodenštakor, Dabrovi, Sunce, Mjesec, pa opet Sunce, pa Mjesec (interne spike..)

Nisam baš volje za pisanje ali evo, moram biti na internetu zbog nekog eseja, pa pišem...


Čini mi se da postoje dvije varijante. Dvije varijante svega! Postoji komplicirana i jednostavna varijanta. Postoje životi, tj. ljudi koji si nesvjesno nešto kompliciraju, ljudi koji to žele te ljudi koji pojednostavljaju. Mogu reći, u glazbi postoje veoma komplicirane koncerte orkestralne izvedbe (npr. Beethoven) te puno jednostavnije reggae ili rock stvari. Naravno može se govoriti i o instrumentalizaciji, jednostavna- Chopin, te komplicirana- Čajkovski (makar nisu to preveliki orkestri).

Tako se ja inače motam po orkestrima, tako isto pišem frendovima note da sviraju, kompliciram uglavnom- pratnja na nekoliko razina, nekoliko glavnih tema, jazz pratnja plus solaže, jazz orkestri, ali zadnjih nekoliko tjedana ipak više slušam male combo jazz bendove, te Chopina, Satie-a. Uglavnom, jednostavnije instrumentalizacije. Pratnja i tema. Neznam zašto mi je to došlo, ali mi se prilično sviđa. Ipak je više slobode za izvođača.

Tako sam ja zadnje vrijeme malo opet vježbao gitaru (koju sam tokom 6 godina svirao po 4 sata dnevno), i pozvao ja frenda iz susjedstva koji svira violinu da napravimo duo. Dečko ide u srednju glazbenu i krasno svira, tonovi su mu čisti, sve lijepo krasno, ali jebo im tu klasičnu školu! Tip nemre izimprovizirati ni 2 tona (valjda je nesiguran, šta ja znam...). Mislim, dam mu note, sve on lijepo odsvira (koliko god komplicirano bilo, odmah odsvira), ima i sluha (ne apsolutni, ali blizu..), tada prođemo temu (nekih 64 ili toliko taktova), ja kažem "Ajde, solo!" i onak se nasmiješim.... Zum ! Ništa! Nije prstom pomaknuo!

Razmislim malo, ajde dobro, idemo ovako; "Slušaj mene! Budem ja pustio neku pjesmu" pustim Night and Day (u verziji kontrabasa i 2 gitare) te kažem "slušaj mene, ja bum improvizirao, probaj slušati....." On sluša, kaže da sve kuži, sve oke... Dođe njegov red... Zum! Niš! Tak sam mu počeo neke ljestvice smišljat za harme .... Onda sam odustao (jebiga, nisam baš dobar u objašnjavanju). Onda sam se sjetio, možemo bar blues neki svirati, tak sam ja počeo improvizirati prije 5 ili 6 godina, pa mu dam neku blues ljestvicu (Mislim da sam čak dao Fm).. Niš! Pa jebo mater!!!!!

Pardon na izrazima, ali čini mi se da ih tam u školi uče "crtati" a ne "slikati" (dakle svirati, a ne improvizirati). I u klasičnoj glazbi se u nekim koncertima improvizira... Jednostavno ih ne kužim.

Zapravo, ne mogu pljuvati po tim školama kad nikad nisam u njih išao (polagao sam ja testove, tak da sam sve "završio"), ali sa svim ljudima kojima sam svirao a koji su iz klasičnih škola ne znaju improvizirati. Zuje! (osim ljudi s akademije, oni su izgleda slobodniji u tome)

To mi se čini kao da se ne znaju izraziti kroz glazbu, čini mi se kao da su ti ljudi (ne interpertatori već) jukeboxovi. Ono, daš im note, i sviraju. Mislim, tak bi i trebali kad sviraju u orkestru, to i ja želim kad svojim prijateljima dam note, ali kad sviraju u Duo-u, pa trebali bi malo svirati! Uživati u tome! Razgovarati! Pisati! Ne samo čitati......

Svi dani su puni mogućnosti. Snježni i sunčani. Kišni i oblačni.
Na svakom danu se može naslikati slika. Svaki dan može nam u sjećanju ostati, kao najljepši dosad. Ali mi ga sami stvaramo takvim danom, on je prazan list papira na početku, a na nama je da nešto nacrtamo.

Svi pišu o ljubavi pa budem i ja. Eto prošla je moja debilana s onim curama koje sam bio spomenuo prije. Radi se o tome, da ja nikad nisam "nesretno" zaljubljen, i za nikim nikad ne patim, uvijek će se naći netko tko će mi se sviđati. A kad sam stvarno zaljubljen, patnja nije potrebna, jer to je prekrasan osjećaj. Ali znam jednu stvar koja mi se ne sviđa, kao što je moj dragi prijatelj L bio spomenuo (jer smo o tom ranije pričali). Radi se naime, o opsesivno i/ili posesivno zaljubljenim ljudima, ljudima koji si bespotrebno stvaraju bol pod izlikom da su zaljubljeni a da ih ta osoba ne voli. To je jako sebično prema njima samima, a na kraju krajeva prema toj osobi u koju su zaljubljeni, jer njemu/njoj stvaraju muke koje pak te osobe onda moraju rješavati. Čemu to?

Dakle, da ste vi ta osoba u koju je netko posesivno, manično zaljubljen, kako bi se osjećali? Ja "bih" osjećao krivnju prema toj osobi koja je u mene zaljubljena ako ja u nju već nisam, s druge strane, ja uopće tu ne bih bio kriv. Osjećao bih nelagodu. A na kraju, takvo opsesivno ponašanje dovodi samo do neprivlačnosti (čak i ako bi mi fizički bila privlačna ta osoba, opsesivnim ponašanjem postajala bi sve samo ne to....).

Pročitao sam u zadnje vrijeme baš puno blogova u kojima ljudi sami sebe muče, a neke od tih ljudi znam i osobno. S druge strane, neki ljudi su "mučeni" od drugih koji su tako manično zaljubljeni u njih, da gube svoju slobodu.

Jednostavno, ljubav je ljubav, ali sam taj izraz ne bi trebao podrazumijevati mučenje. Ni u kom smislu: Zaljubljeni se ne bi trebali mučiti, već naći neke druge solucije, a oni u koje su zaljubljeni isto ne bi trebali biti pod nekakvih napadom, tako reći... Jer na kraju krajeva, tko voli kad mu netko drugi cijelo vrijeme visi za nosom i govori onakve opsesivne stvari cijelo vrijeme? Lijepo napisati pjesmicu, lijepo je voliti, i patiti, ali NE se s tim ubijati! Ne slažem se da je najbolji objektivni i logični način života jer to zapravo ne postoji, ali ne treba zbog toga patiti. Tuga je krasna, ali stvarno nekad kad čitam blogove želim im svima reći "Get A Grip".

Ako ti je nešto potpuno dostupno, postaje dosadno.

Kad bum ja bio manično zaljubljen, onda mi samo copy-paste-ajte ovu poruku, ali samo da znate, ako sam ja zaljubljen, ja nešto napravim, a ne sjedim u sobi za kompom i plačem.

Sad slušam Fapy-a Lafertina, pa sam malo ne-fokusiran, možda jednom bolje objasnim što želim reći

Uživajte u kiču, slika koju sam napravil u Beču, jednom od gradova ljubavi i bezpotrebne patnje;

Smrt je dio života, kao i rođenje; moramo ju voljeti.
Nije teško što netko "ode" s ovog svijeta, jer to je prirodno, i znamo da se to događa.
Teško je što ta osoba postoji u nama i teško je što budi sjećanja i još uvijek imamo osjećaje prema njoj....

To jedan od paradoksa ljudi. Govorimo da objektivno i logički zakljućujemo i da je to pravilno. Kako je to pravilno, kad nam duša govori drugačije? Objektivnost i subjektivnost uopće ne postoje, a ta sjećanja na umrle su isto toliko stvarna kao i mi sami, jer su u nama. Postoje.

Danas sam naučio jednu zanimljivu činjenicu. Znam da punkeri puno koriste internet (makar punk kao pojam ne postoji više- recimo Anarhisti), i da si preko njega (dakle www) šalju te svoje poruke protiv država, protiv autoriteta. Internet je, doduše, izmislila vojska za potrebe kontrole ljudi- ovo nije izmišljena zavjera, to su priznali!!!- u doba Hladnog Rata. Kasnije je, navodno, obustavljen taj sistem špijuniranja, ali tko zna- možda ako napišem što mislim o Bandiću mi budu došli tipovi u crnom... "Imamo informacije da ste rekli nešto loše... Ja sam J. Krowatevich, narednik Hrvatske produžnice FBI-a", ili kak bi taj Amerikanac to rekao; "Đej sem J.Krowatevich, nejridnajk Hrvacke proudjuznajsi FBI-a"

Najbolje knjige, stripovi, čak i političke satire su one koje se ne odnose na situaciju, državu ili osobu već one koje su realne svima, bar unutar jedne određene civilizacije.
Npr. Stripovi koji govore o pravima ljudi na smiješan način, koji satiriziraju događaje, ali ne u smislu pojedinačnih izbora ili tako, nego onih univerzalnih. To je fora. Hoću reći, smiješne su univerzalne, a ne aktualne stvari.

Recimo, primjer; može biti neka dobra knjiga o "Al Quaidi" koja se odnosi na određenu aktualnu temu, dakle Irak i Afganistan i njihova odnosa sa SAD-om, tko god radi knjige o njima, filozofije i tako, mora znati da bude to zastarilo kroz neko vrijeme (jedino Nixon ostaje aktualan, pa bu možda i Bush, ali sumnjam). Ali, postoje ovakvi stripovi kao "Calvin and Hobbes" Bill Watterson, "B.C." Johnny Hart i slično koji se odnose na univerzalne situacije i makar su napisani prije 50 ili 20 godina, još uvijek su aktualni.

U stvari, želim reći da je politika i uređenje države jedna jako univerzalna i urođena stvar, makar se ja cijelo vrijeme borim protiv toga i govorim o političarima kao selu koje ne zna da nama to ne treba. Nažalost, treba nam uređenje, jer eto, ne razmišljaju svi jednako. Ne trebaju nam mediji koji će kontrolirati našu svijest, ali tako je lakše njima, "vladrima". Dakle, trebaju im aktualne stvari. Radi se naime o potrebama političara, da bi nas održali "zatvorene". Ali mediji koji se koriste danas nisu učinkoviti, i makar nam utječu na ponašanje i razmišljanje, nemaju pravi utjecaj na svijest. Najbolje (tj. najgore za nas proletere- tj.školarce) bi bilo da političari koriste ljudsko tijelo kao medij (jer i mi koristimo svoje tijelo kao medij s kojim pišemo, govorimo, plešemo, izražavamo se...) kad bi diktatori znali iskoristiti tijelo svakog individualca za svoje potrebe (ne mozak, već tijelo!), tada bi imali punomoć. Nije to ni tak loše, jer bi svi bili sretni, ali ne bi bilo individualaca. Umjetnici bi vjerojatno bili streljani. Ja sam pesimist.

Mislim da će političari u budućnosti smisliti neku univerzalno aktualnu temu koja bude stoljećima držala države u status-quo, bez potrebe revolucija, jer bude svijest bila pod okovima, pa budu čak i politički satiričari razmišljali o toj temi, i ništa drugo ne budu ni znali komentirati. Dosadan neki svijet. Komunizam. (Sjeti se Travna i.)

Univerzalna aktualna tema. Na primjer; 300 godina pišu o razvodu Brad Pitta i Jennifer Aniston. Haha. Komunizam na djelu. Peru nam mozak, i to Čarlijem. (Labud- L, sjeti se tko nam možda pere lubanju :D)

Toliko o faunovima i nimfama.


Filozofiram. Šalim se. Excuses Moi.

Dobio ja mail od svoje mentorice da moram maturu predati njoj prek maila da još pregleda. Mislim, sve bi to bilo ok da danas nisam trebao ići na teoriju glazbene kompozicije (to sam sad počeo ići na "orkestracije i partiture" kod jedne glazbenice), te na neku probu s nekim bendom s kojim još nisam svirao....

Pa sam se ja ipak ustao u 7 ujutro da napravim tu glupu maturalnu radnju, zato što i ovak kasnim 2 dana, i.... pripremite se.... GOTOV SAM!

Pao kamen sa srca, sad može ponovno kucati, kao što rekoh u tročetvrtinskoj mjeri. Do sad je bilo u 7/8- to se ubiješ- kak ne volim tu mjeru, čak je i 5/4 oke, ali 7/8 je baš bljzgl :)

Uglavnom, rekao sam si da čim završim s tim šitom (matura) da ću početi čitati knjigu "100 godina samoće" na francuskom- "Le Cent annes de Solitude" (sa svojim znanjem to bude išlo sporo...), ali sam se navukao na "evoluciju vodozemaca i gmazova", a istovremeno moram raditi esej iz logike, komentare i projekte iz psihologije , te Hrvacki (Lepa naša...), tako da se kamen polako vraća.

Danas živim za trenutak, jer sam ... (Fanfare muzika počinje.) GOTOV !!!!!

Postati ću lud, već se onak smijem kao Zao Djed Mraz- The Evil Santa laugh- Buahohohoho!

Evo jedan strip o školi, učiteljicama, i razmišljanju o drugim stvarima na satu- isto "Calvin and Hobbes" (evo čim dobijem skener, budem i svoje stripve- satire- počeo stavljati);

Probudili smo se. Miris svježeg jutarnjeg zraka probijao je kroz prozore, koji su stajali pritvoreni cijelu noć. Ja sam se prvi ustao i ostalima priredio kavu i nešto protiv mamurluka :). U životu nisam toliko bio mamuran. Bilo je upitno koliko smo uopće spavali te noći, jer sam te večeri (i noći) priredio tulum u povodu svog 18-tog rođendana: Naposlijetku, se bilo skupilo dosta ljudi, i puno puno smo pili, pa je tako bilo i rigoletta i svaćega sličnog (neću tu sad stavljati grotesne izjave...).

Ja inače ne volim tulume, nije da imam nešto protiv, ali izbjegavam ih, a ovo sam na nagovor prijatelja ipak morao proslaviti. Tulum mi je bio dosadan i bilo je nekih ljudi koji me iritiraju. Otišao sam u svoju sobu i svirao tu dugo zaboravljenu gitaru. Došla je jedna moja prijateljica, s kojom već neko vrijeme nemam osobitog kontakta, isto tako zaboravljena kao i gitara. Sjeli smo se i malo pričali, ali cijelo vrijeme je netko ometao, kako i ne bi, moj je rođendan.

Ja ne mogu u grupama biti, u tim kolektivima, jednostavno to nije za mene. Čopori. Horde. Mentalitet. Svi imaju isti čim se skupe u grupu. To zaboravljam.

Tako su polako odlazili ljudi i ostajali samo oni meni najbolji prijatelji, ta spomenuta prijateljica, i još dva dečka. Ostali su prespavati. Nismo mislili spavati, ali ubrzo su mnogi zaspali. Ja sam bio pored te svoje prijateljice, jedino smo mi bili budni. Šaputali smo o svemu što smo propustili, gledali Vlašku ulicu iz ptičje perspektivne i kako ono malo budnih ljudi šeće, kao ono malo budnih osjećaja koji su još postojali....

Čekali smo izlazak sunca, s osmijehom na licu, snimali smo prijatelje kako hrču, zabavne gluposti, da skratim...

Čudno je to kako s nekim ljudima stvarno nije problem komunicirati....

Bio je jedan frend na tulumu, koji je trebao ostati, i žao mi je što nisi, žao mi je što nismo tebi i I. posvetili više vremena. Da ste ostali duže vidio bi da onaj dečko M. nema nikakvih ambicija... ali to ti je samo produženje..... niš drugo. I., a s tobom nisam ni riječi progovorio. Naime, obojici se ispričavam, jer sam jako asocijalan u velikim društvima. Kasnije je bilo jako lijepo, kad je sve bilo u neredu, najgore prošlo, kad smo sjedili i odmarali se, razmišljali, pričali. Opušteno i duševno a ne razderano, glasno i živčano.

Merci beacoup pour L'Apres-Midi d'un Faun, Petrouschka et le livre. Danke!

Došao danas na fiziku, i kao mnogo puto prije toga, skužio da nisam baš upoznat s činjenicama o katodama. Mislim da razumijem relativnost :) i statiku, ali katode... (to zapravo nije ni komplicirano)
Šalim se.

Samo sam htio reći koliko mi je Einstein smiješan tip. Nikako mi nije najdraži fizičar (Michaelson i Moreley su mi najdraži- eksperiment brzine svjetlosti), ali Einstein je definitivno najsmiješniji.

Njegova ideja je naime bila da su sve sile i mase izmijenjive. Gravitacija je recimo samo ubrzanje, dok je vrijeme izmijenjivo s masom i brzinom. Radi se i o konstantnoj brzini (specijalna teorija relativnosti) i o akceleraciji (univerzalna teorija relativnosti). Dakle, brzina može "uzeti energiju" i usporiti vrijeme, te produžiti tijelo, ali to naravno zavisi od promatrača. Tipu izvan vlaka koji putuje, recimo 0.9c, se čini da je vlak dugačak, recimo 500m, dok se tipu u vlaku čini da je dugačak 300m. Problem je u tome što ni jedan ni drugi nisu u krivu. Sad zamislite taj vlak da putuje kroz tunel od 400 m. Onom tipu vani bi u jednom trenutku vidio vlak tako da su mu i stražnji i prednji dio izvan tunela, dok bi onom tipu unutar vlaka to bilo nemoguće jer je vlak iz njegove perspektivne naime kraći od tunela 8)

Sad kad sam objasnio teoriju, relativno mi se čini kako se u ovom svijetu stvari mijenjaju, a te stvari su Ljudi. Krasno je to, neki na svoji način traži nove stvari, nove zaključke, pobija svog prošlog sebe, dok drugi cijele živote ostaju na istom. (primjer; moja mama voli Guns'n'Roses, Siniša Škarica nostalgira za svojom prošlošću u onoj knjizi...)

Relativno je zapravo to kako drugi ljudi te ljude koji se mijenjaju kao da traže da ostanu na istom, razočaraju se promijenom njegovih/njezinih principa i načina razmišljanja, ali to je sve evolucija i svi smo mi podložni utjecaju, pa ako je bolji utjecaj i naše će razmišljanje biti bolje, realnije. Smatram da neki jednostavno relativno, vide drugu osobu onakvom kakva je godinama dok drugi u njoj vide promijenu. Ja na kratke ruke ne vidim promijenu na sebi i drugima, a opet nakon koliko- toliko godina shvatim da su se dogodile drastične promijene u razmišljanju (i izgledu, jer sam nekad i dredove nosil - haha- rasta!), a to sve ne vidim zahvaljujući svojoj vlastitoj percepciji svijeta, koja je iskrivljena. Naravno, stvar je u tome da i ta "iskrivljena" percepcija je "u pravu", jer , kao što sam na nekom postu spomenuo, jedino što imamo na svijetu, je ono u našoj glavi, i za nas je sve što je u njoj (u tih 700 kubičnih centimetara- ma možda i nije 700, ne znam koliko je točno), i to je uvijek u pravu. Dakle, percepcija je relativna.

Uglavnom, na kraju dana, sve i svatko je relativan, i relativnost je svuda oko nas, bar što se tiče pojma o percepciji, a Einsteina još uvijek pokušavaju pobiti. Doduše on je isto umjetnik, razmišljao je prilično abstraktno, pa ak ga pobiju kao znanstvenika, što neću dopustiti, svejedno je faca.

Eto toliko, još jedan mali "Calvin and Hobbes" prilog o tome;

Vrijeme je rana koje se otvara i nikad ne zacjeljuje.
Vrijeme ti uzima kisik a dodaje cigarete, uzima volju za životom a daje sreću.
Vrijeme ima život u šaci, a živjeti je kao biti suhi list koji se svom snagom drži za drvo, osuđen otpasti, suđen umrijeti.

U znanosti, vrijeme je dimenzija, bez fizičkog postojanja. Mi vrijeme ne vidimo, ne osjećamo ga,
ne čujemo ga, ne mirišimo ga, ne okušujemo ga, ali se onda jednog dana probudimo, izađemo iz kreveta, uzmemo zubnu protezu, pogledamo u ogledalo, vidimo onih regularnih pedeset- šezdeset bora na licu i shvatimo da je tu.

Vrijeme je isto tako disbalans, nepravilnost, jer da je sve pravilno, kretnje ne bi bilo, jer razlike u temperaturi ne bi bilo.
(Doduše da li vrijeme samo skup kretnji ili stvarno dimenzija? Da li je vrijeme postojalo prije Velikog Praska? Kako je došlo do toga ako nije bilo vremena, kako je nastao prvobitni disbalans?)

Unatoč tome, to vrijeme nas podkupljuje, daje nam život i vreba na nas. Unutar njegovih granica mi živimo. Rađamo se. Stvaramo. Umiremo. Bivamo zaboravljeni. Vrijeme nam to dopušta. Ono je Stvaratelj. Vrijeme nas konstantno obuzima, ono stvara naše misli (jer treba električnom impulsu da dođe s jedne na drugu stranu mozga isto neko vrijeme), ono stvara naše kretnje, ono stvara glazbu, ono stvara slike, ono stvara slikare, ono stvara bolesti, ono stvara povijest, a mi tu pojavu uvijek stavljamo negdje u pozadinu, u smislu: "Tu je i što se može... Zdravo za gotovo"

Vrijeme je strah i sreća,
Ljubav i mržnja,
Rađanje i smrt

Vrijeme me obuzima jer moram pisati maturu :) Već sam se oprostio od koncentracije, idem u prizemlje po peewo. Mmmmm... Pivo... =)

Imam osmijeh na licu, neki ga nemaju...
Danas mi je osmijeh obilježio dan.

Previše ljudi zakazalo je u tom jednostavnom zadatku, smijati se, skakati iz nikakvog razloga, pjevati dok ti se drugi rugaju... Ljudima je toliko stalo do toga kako drugi ljudi razmišljaju, da nisu uspjeli shvatiti kako oni sami razmišljaju, nisu se mogli nasmijati vlastitoj šali niti prekopati vlastito iskustvo i o tome razmišljati. Samo razmišljamo o budućnosti; kako će nešto biti, kako ćemo nešto napraviti, kako ćemo živjeti...

Razmišljao sam da li je pametno da odem studiramti arhitekturu, da li bih možda trebao na akademiju, koliko je važna umjetnost u društvu, da li bih bio prihvaćen.... ali onda sam sam sebi ušutio i
prepustio se trenucima, i svaki je bio zamrznut za sebe, svaki trenutak je bio jedino što imam na svijetu, nije bilo bitno što se dogodilo prije ili što će donijeti budućnost. Bilo je bitno to što je tada. Nisam se gubio u razumu i razmišljanjima, nego bih jednostavno, impresionistički razmišljao; vidio bih drvo, i divio mu se, vidio bih neku osobu, i promatrao je, sve dok nešto novo ne bi došlo, trenutak za trenutkom...

A sad se vraćam na razmišljanje o umjetnosti i prihvaćanju umjetnika, pa evo mali prilog- "najbolji strip na svijetu!" Mak Murtić, New York Times :)

Tako roditelji nikad ne lažu djeci, a umjetnici su uvijek ludi, eto ti života... :)
(to je "Calvin and Hobbes"- politička satira o malom šestogodišnjaku i svijetu iz njegove perspektive- onaj tigar na kraju je njegov "zamišljeni" -ili stvarni?- prijatelj, ali zapravo plišana igračka. vidi se da će mali postati umjetnik)

Nekako sam izgubio volju za tu školu, više ne sviram u orkestru, a ni s bendom nisam već mjesec dana svirao.... Glupi eseji i ta autoriteti!!!!

Evo još jedan u moru debilnih postova. Od kad je počela škola, ne mogu filozofirati...

Samo želim reći da bih sad radio ovo,

ali se tu za kompjuterom pravim da učim.

Kažem si da ću učit, pa onda vidim kompjuter, pa onda kao "iznenađeno" - "joj! gle! internet!"
pa odem na google earth, pa tražim "nepostojeće" Indijske vojne baze :)

Smiješan je taj google earth. Zamišljam Osamu kak lijepo surfa, isto mu dosadno, pa ode malo na google earth, onako gleda Pentagon, razmišlja: "Mmmm... Pentagon..." (možda naše Predsjedničke Dvore gleda... haha). Pa onda malo pogleda koordinate, pa ode u dvorište, upali raketu sa "GrgaMont" upaljačem i čeka... Bum! ode Pentagon. Amerikanci odmah tuže ove na Google-u, i tako ostanemo bez naše tražilice.

Razmišljao sam kako je ta gravitacija zanimljiva stvar, kako nas privlaci, tj. ubrzava. Na Simpsonima je danas na početku naime bila parodija na znanstveno-fantastične filmove iz pedesetih, koja se zvala "Planet From Outer Space" hahaha... Ludi su oni.

Zapravo je danas bio malo zamoran dan ali stigao sam tri bloga ispisati. Uglavnom, bio sam vani s prijateljicom. Bio sam đubre. :) Čim smo se našli ja sam gnjavio da odemo kupiti neki CD. Ovisnik, šta da kažem....

I tako otišli mi u onaj veliki Audio Media centar kod Alcatraza, i ja malo prekopavam CD-e (malo znači preko 45 minuta...) i ubodem ja jedan ludi CD. "Fine and Dandy" (kao onaj jazz standard) od Fapy Lafertina i njegovog kvarteta s nekim violinistom: Glazba je perfektna! Sviraju Debussy-ev "Claire de Lune", pa onda lagano prelaze na jazz standarde, neke ne-pre-blesave tango izvedbe, te originalne pjesme. Nisu tu pjesme ni toliko bitne, koliko njihova organizacija, te improvizacija.

Radi se zapravo o nečemu neobičnom za jazz; sastav se sastoji od kontrabasa, 3 akustične gitare i violine. Improvizacije uopće ne vuku na blues kao kod puno jazzera (a to je meni neinspirativno), već na francuski romantizam i cigansku mjuzu. Ipak se radi o pet Belgijaca. Odlično zvuče. Svježe i originalno.

Ja sam i odprije nešto čuo za tog Fapy-a, ali sam mislio da je to nešto slično Djangu Reinhart-u, ali ipak je prilično originalno:

Naime, tip napravi zvuk lokomotive (svira bas linije s palcem, a akorde s ostalim prstima), te zvuk onog lokomotiva zvižduka koristeći tapping metodu (LUĐAK!!!). Odlično zvuče.

Face su ti originalci. Najgore što puno ljudi misle da su rock virtuozi face, ali oni moraju imati samo tehniku, u puno rock pjesama fale ti atonalni akordi, jer u jazzu za svaki akord bi trebalo koristiti posebnu ljestvicu (pentatonika, mixolinidija ili kako god...), pa se onda to zaboravi i koristi sluh i pamćenje, ipak malo teže. Ali taj Fapy, kak je brz i melodičan, ma virtuoz- radi i svakakve zvukove na akistici....

Ubija me upravo u pojam.... =))